Prema podacima popisa stanovništva Republike Srbije iz 2011. godine, na teritoriji Kolubarskog okruga živi 174.513 stanovnika/ca, a od tog broja 88.037 su žene. Kolubarski okrug obuhvata 6 lokalnih samouprava, i to: Valjevo, Lajkovac, Mionicu, Osečinu, Ub i Ljig. U ruralnom području Kolubarskog okruga živi ukupno 100.955 stanovnika i stanovnica.
Žene koje žive u seoskim područjima čine jednu od najranjivijih grupa u pogledu jednakih mogućnosti
ostvarivanja ljudskih prava u svim oblastima javnog i privatnog života.
Činjenica je da su žene su znatno manje pokrivene zdravstenim osiguranjem u odnosu na muške članove domaćinstva, a SeCons analiza „Pristup žena i dece uslugama u ruralnim oblastima Srbije i predlog mera za unapređenje stanja” govori da čak preko 60% žena nije pokriveno penzijskim osiguranjem. „Pokrivenost
seoskih područja zdravstvenim ustanovama je nezadovoljavajuća, te većina žena mora da putuje u grad radi specijalističkih pregleda i kupovine lekova, što za njih predstavlja prevelik trošak u novcu i vremenu.“
Zbog svega navedenog, ŽUKO je ušao i istraživanje i izradu analize dostupnosti zdravstvenih usluga ženama ruralnog područja Kolubarskog okruga kroz projekat „Da li je zdravlje u planu?“ koji je podržan od strane Fondacije za otvoreno društvo.
Kroz istraživanje je anketirano 517 žena od kojih 80% živi u seoskom području, a najveći broj anketiranih je sa teritorije grada Valjeva. Prema životnom dobu, najzastupljenija je grupa ispitanica koja ima između 41 i 60 godina. U obavljenoj anketi 12% žena se izjasnilo da nema overenu zdravstvenu knjižicu, a najveći procenat onih bez overene knjižice kao razlog za to stanje naveo postojanje dugovanja po osnovu poreza i doprinosa. Od 517 ispitanica njih 11 nikad nije imalo zdravstvenu knjižicu.
U ovoj statistici najviše zabrinjava činjenica da se veliki procenat žena bez zdravstvenog osiguranja u slučaju bolesti leče same. Ako znamo da su žene, a posebno žene na selu, dodatno opterećene neplaćenim poslovima i poslovima brige o drugima u okviru svog domaćinstva, onda i ne čudi da je 111 žena na pitanje zašto ne koriste usluge besplatnih preventivnih pregleda koji se organizuju u okviru domova zdravlja odgovorilo sa „Nemam vremena“. Samo 29 ispitanica je navelo da koristi usluge besplatnih preventivnih pregleda, a njih 297 je reklo da nije bilo informisano da se takvi pregledi organizuju. Jedan mali procenat žena (njih 29) je kao razlog nekorišćenja ovih usluga navelo da nema
novca za dodatne troškove (troškovi prevoza) koji bi nastali ukoliko bi putovala do doma zdravlja koji
organizuje preventivne preglede.
Imajući u vidu da na teritoriji lokalnih samouprava na koje se odnosi ova analiza domovi zdravlja organizuju besplatne preventivne preglede, jedno od pitanja iz ankete je glasilo i „Da li biste išli na preventivne besplatne preglede ukoliko biste bili informisani o njima na vreme?“, čak 214 ispitanica je odgovorilo da bi išlo, njih 24 su rekle da ne bi išle, a 59 je odgovorilo da bi ta odluka zavisila od drugih faktora (dostupnost slobodnog vremena, finansijsko stanje, neplaćena briga o deci i drugim zavisnim članovima porodice, briga o životinjama u okviru domaćinstva…).
Sada kada znamo statistiku, a znamo i da šest loklanih samuoprava na koje se odnosi ova analiza na godišnjem nivou za budžetski program 12 (Zdravstvena zaštita) izdvaja oko 94 miliona dinara, s pravom se postavlja pitanje „Da li je zdravlje u Planu?“. Posebno imajući u vidu da samo dve opštine imaju Strategiju za poboljšanje zdravlja stanovnika i Plan za unapređenje zdravstvene zaštite kroz koji obezbeđuju besplatne preglede licima bez zdravstvenog osiguranja.
.